Aloe arborescens je vrlo ljekovita polupustinjska biljka iz porodice ljiljana
U prirodi može narasti 2 do 3 metra u obliku višeglavastog grma zbog karakterističnog habitusa stabljika. Listovi su duguljasti, mesnati, plavozelene boje i na rubovima cijelom dužinom imaju male šiljke, te formiraju rozete smještene na krajevima stabljika. Cvjetovi su posloženi na visokim cvjetnim stabljikama koje nose grozdasti cvat cilindričnog oblika crveno narančaste boje.
Aloe arborescens pripada rodu Aloe u kojem je preko 250 poznatih vrsta koje rastu u sušnim i toplim dijelovima svijeta. Ljekovita svojstva imaju samo četiri vrste Aloe i to Aloe barbadensis (Aloe vera), Aloe arborescens, Aloe chinensis i Aloe ferox.
Aloe arborescens razvila je u oskudnim uvjetima bogat sadržaj vitamina, minerala, aminokiselina i enzima, a supstanca Aloin A i Aloin B nalazi se i u kori listova biljke (osnovna tvar zaslužna za ljekovita svojstva Aloe). Od biljke se najviše upotrebljava njezin gel, želatinasta masa, koja se nalazi u unutrašnjosti lista. Od njega se izrađuje napitak koji pomaže kod bolesti bubrega, debelog crijeva, šećerne bolesti, raznih vrsta tumora, raka (sadrži 70% aktivne tvari za borbu protiv raka), pomaže jačanju imuniteta, zaštiti gastroenteralnog trakta, kao svojstvo pročišćavanja i detoksikacije kompletnog organizma, te regulacije crijevne mikroflore, a djeluje i protiv raznih infekcija i upala. Kod lokalne upotrebe u obliku krema, kapljica, sprejeva njeguje kožu, pomaže kod kožnih bolesti i bolesti očiju, bolova u zglobovima, reume i osteoporoze.
Vrlo je omiljena biljka među vrtlarima zbog svoje ljepote, ali i u životinjskom svijetu jer proizvodi nektar koji privlači ptice, leptire i pčele.
Voli dobro drenirana tla, sunčane do polusjenovite pozicije, te dobro podnosi duža sušna razdoblja. U kontinentu ju uzgajamo kao lončanicu, dok u primorju slobodno raste na otvorenom. Dobro podnosi posolicu pa se može saditi i u obalnom pojasu. Lako ju razmnožavamo dijeljenjem mladih izdanaka ili reznicama.
